ZASLUŽILI SU VIŠE.........

Poštovani,

Kome se obraćamo?

Svima vama koji ste voljni pročitati, imenovati nećemo, neka bude na svijest i savjest onima koji bi trebali i morali… 

Prošlost rata je, hvala bogu, već nama svima iza leđa, ali su ostali tragovi.  Vrijeme donosi i odnosi slike napaćenog pučanstva, žrtava, invalida, srušenih domova, granata i svega što je obilježje jedne propasti.

Nećemo o tomu, dovoljno je već rečeno, napisano, pročitano, a najviše doživljeno.

Pisat ćemo o njima. Onima koji nikada više neće ustati i koračati ponosito ovim komadićkom zemlje koju su voljeli, obožavali, ljubili, poginuli i umrli za nju. Nikada se neće dovoljno napisati o takvim junacima koji su među prvima zgrabili raspoloživa sredstva za odbranu i krenuli putem neizvjesnosti, ali čistim putem savjesti i velikoga srca. Ima ih na tisuće, bezbroj, podugačak popis ,upisan u povijest naše domovine. Njihovi tragovi leže razbacani diljem Hrvatske, po selima i gradovima. Mnogi proslavljeni, slavljeni, spominjani, ali na tužnu žalost, mnogi  umrli ili zaboravljeni i bez trunčice obilježja na svetoj zemlji koju su svojom zvali. Među tim brojem znanih i neznanih nalazi se i ime Salim ( Salih ) Škrgić, posebno dragog nama, njegovim suborcima, prijateljima, rodbini. Jer, što god da se je zbilo, on je živio, bio je naš, i bio je dio nas.

Nikada nije postavljao pitanja dvosmislenog karaktera, da li bi trebao, mogao, već je iz borbe u borbu išao istim žarom i istom željom. Pružiti šansu drugima da žive i prežive, to je bila njegova želja. Na napad odgovoriti odbranom, jer samo je jedna domovina onima koji su je stvarali, jedna ponosita i gorda. Slomilo se i puklo nešto u njemu. Zbog samo njemu znanog razloga otišao je, bez jauka, bez poziva u pomoć, bez mnogo muke. Tako je odlučio.

Kada bi mogao sada otresti godinama sakupljenu prašinu i zemlju koja ga pritišće, tamo negdje u malom i tihom lugu njegovog počivališta, neznanog, obraslog travom i korovom, vjerujemo da bi se postidio, možda i rasplakao, ali sigurno žestoko razočarao djelima , bolje rečeno, nedjelima, svih onih koji ga zaboraviše u trenu, ne mareći za njegove mlade godine, porive, rane, ožiljke, želje i htijenja.

Razočarao bi se sigurno, u ljude koji su se silno promijenili od one ratne 1991.godine. Čak i one znane, a znamo da je ljude poštovao i volio,gdje se pojedinci na njegovim ratnim ranama obogatiše, proslaviše i žive u državi koju bespošteno pljačkaju i koriste za svoje dobrobiti.

Kao da stenju njegove kosti nad livadama obraslim trnjem, plaču njegove neostvarene želje da vidi raj koji je zamišljao na ovoj zemlji. Slobodnoj zemlji. Nemojte dozvoliti da ti krikovi polako ulaze u vaše snove, pa da i  vas grijehovi sustižu u nenadanim godinama zaborava.

Gdje su nestali junaci čije godine jauču iz zemlje, gdje su njihova vječna počivališta. Zar u predivnoj i prekrasnoj Hrvatskoj, koja svojom borbom proslavi ime, onako ponosita i uzvišena, nema mjesta za te iste mladiće, muškarce, žene, branitelje, koji sada leže u nepoznatim rupama nazvanim grobljima.

Zar za njih nema dovoljno želje, htijenja  i novca, da im se bar ime ne zatire nad mjestima gdje im počiva duša i tijelo, kosti, nad grumenom ljubljene zemlje?

Dozvoliti takvu sramotu, čak šta više i grijeh, da se ne iznađu mogućnosti i sredstva ,te mu se napravi dostojno obilježen spomenik,mezar, grob, ili šta već, kako to sve ljudi nazivaju.

Isto je, kao dozvoliti memoarima jedne mladosti da se izgubi u vjetrovitim predjelima Petrinje i okolice kao da je Bog nikada nije stvorio,kao da nije postojao, nije bio u Pričuvnom sastavu policije, nije bio ranjavan par puta, jednostavno nije bio branitelj Hrvatske.

A mi znamo da jeste. Bio je i ostao naš prijatelj, naš suborac, naš branitelj, naš čovjek. I mi želimo da njegov mezar (grob) bude i dostojan takvog čovjeka.

Zašto šuti Ministarstvo branitelja, zašto šute svi nadležni za rješavanje takvih sudbina, dobro nam je poznato, ali nećemo dozvoliti da tako i ostane. Reagiramo čisto iz ljudskih obzira prema našem suborcu ,jer jednoga dana svi ćemo stati pred lice Božije – Svevišnjeg  i odgovarati za svoja (ne)djela. Šta reći i odgovoriti na pitanje zbog čega se taj mladi čovjek i svi ostali njemu slični brzo zaboraviše, zašto se humanizam novoga suvremenog integriteta jedne države  pretvorio u sebičnost, egoizam i egocentričnost pojedinaca.

Zar treba slaviti samo one žive i preživjele. Zar je to dovoljno? Zar svatko ko je u odlučnom trenutku, životno važnom, bio spreman poginuti za dobrobit svog naroda, nije zaslužio dostojno mjesto za mezar (grob), a ne samo mjesto pod zemljom bez imena i prezimena.

Apeliramo na sve one, koji svojom riječju, potpisom, pečatom, svim mogućnostima, mogu pomoći da se našem rahmetli Salimu , našem suborcu organizira jedna dostojna izgradnja mezara (groba) obilježenog njegovim plemenitim imenom i prezimenom. Izgradnja mezara  (groba) dostojnog Hrvatskog Dragovoljca domovinskog rata.

ZASLUŽILI SU VIŠE... mezar rahmetli Salema potvrđuje naslov ove priče.

Pitamo se , dali je ovako moralo biti.......?????????

                                      napisao:  Izet Mujić